Portal de Periódicos da CAPES

Neogotička arhitektura u opusu Hermana Bolléa

2009; University of Zagreb, Faculty of Agriculture; Volume: 17; Linguagem: Croata

1333-9117

Dragan Damjanović,

Balkan and Eastern European Studies

Herman Bolle (Koln, 1845. - Zagreb, 1926.). je arhitekt cije je ime u povijesti hrvatske arhitekture historicizma neraskidivo povezano s neogotikom. Njegov interes za gotiku kao stil bez ikakve je sumnje uvelike uvjetovan cinjenicom da je prvih 27 godina svojega života živio u Kolnu, gradu u kojem se u tom razdoblju realizirala najveca neogoticka građevina cijele Europe – katedrala, koja je 19. stoljece docekala kao torzo sa zavrsenim svetisnim dijelom te djelomicno izgrađenim južnim tornjem na glavnom procelju. Radeci kod svoga oca tri godine kao klesar i zidar, a potom između 1866. i 1872. u ateljeu Heinricha Wiethasea, neogoticara i dugogodisnjeg suradnika Friedricha von Schmidta iz vremena njegova života i rada u Kolnu, Bolle dalje nastavlja razvijati znanja o neogotici te interes za ovaj stil. U vremenu dok je radio u Schmidtovom ateljeu (1872.-1879.) u Becu Bolle je bio angažiran na nizu njegovih neogotickih građevina. Surađivao je na sve tri velike neogoticke crkve koje je Schmidt tada podizao u cetvrtima Weissgarbern, Brigittenau i Funfhaus prijestolnice Monarhije, na nadogradnji zgrade Narodne banke, podignute u stilu njemacke neorenesanse, te, od 1876., na Schmidtovim projektima u Hrvatskoj (katedralama u Đakovu i Zagrebu, te zgradi Akademije i crkvi svetog Marka u Zagrebu). Nastojeci se osamostaliti, te na poticaj prvog hrvatskog skolovanog povjesnicara umjetnosti Ise Krsnjavog i đakovackog biskupa Josipa Jurja Strossmayera Bolle se 1879. preseljava u Zagreb u kojem ce ostati živjeti i raditi sve do smrti 1926. Prije njegova preseljenja neogotika se tesko probijala u hrvatsku arhitekturu. Tek nastojanjima Ise Krsnjavog krajem 70-ih i pocetkom 80-ih dolazi do naglog sirenja ovog stila. Vec 1879. Bolle realizira svoju prvu neogoticku građevinu u Zagrebu – samostan Magdalenki na Josipovcu, a zapocinje i s radovima na restauraciji zagrebacke katedrale, koje isprva izvodi prema projektima Friedricha von Schmidta, da bi se kasnije osamostalio. Potres koji je u studenom 1880. pogodio Zagreb osigurao je Bolleu cijeli niz poslova, tim prije sto je za njega pri institucijama Nadbiskupije zagrebacke konstantno lobirao Iso Krsnjavi, paralelno lobirajuci i za stil u kojem se je, prema njemu, trebala izvesti obnova Kaptola, dijela Zagreba koji je vecim dijelom bio u posjedu raznih institucija katolicke crkve. Krsnjavi je, naime, smatrao kako se obnova starih i izgradnja novih zgrada na Kaptolu treba izvesti u neogotickom stilu kako bi one bile u harmoniji s katedralom, nakon sto se dovrsi njezina restauracija. Bolle dobiva priliku sagraditi dvije kanonicke kurije na Kaptolu, te jednu prebendarsku kuriju u Novoj Vesi (ulici koja se prema sjeveru nastavlja na Kaptol). Izvodi ih u neogotickom i neoromanickom stilu i s proceljima od fasadne opeke, sto se nije previse svidjelo Zagrepcanima, naviknutima na žbukana procelja. Paralelno je Bolleu povjerena i restauracija zagrebackog sjemenista s kapelom (1881.-1883.), koje se sa sjeverne strane nadovezuje na kompleks katedrale i biskupskog dvora. U isto vrijeme gradi i zgrade evangelicke crkvene opcine i crkve u zagrebackom Donjem gradu (1881.-1884.). U arhitektonskom rjesenju procelja evangelicke crkve, kao i unutrasnjosti sjemenisne kapele (pokrivene drvenim krovistem koje pociva na zidanim gotickim lukovima) jasno se uocava utjecaj crkve svete Brigitte u Brigittenauu Friedricha von Schmidta, koja je pak sagrađena vjerojatno pod utjecajem katedrale svetog Chada u Birminghamu (1839.-1841.) Augustusa Welbya Northmorea. Tijekom 80-ih Bolle realizira i nekoliko vecih grobnih spomenika – kapelu-mauzolej obitelji Pejacevic u Nasicama (1880.-1881.), grobnicu obitelji Jelacic u Zapresicu (1884.), te nadgrobni spomenik Ladislava Vukelica u Svetom Križu Zacretju (1887.). Kvaliteta Bolleovih ostvarenja s pocetka 80-ih godina, kao i vezivanje uz režim bana Khuen – Hedervaryja (na vlasti 1883.-1903.) omogucila mu je brzu afirmaciju u Hrvatskoj i osigurala brojne poslove. Bolleovo stvaralastvo u drugoj polovini 80-ih i pocetkom 90-ih godina 19. stoljeca obilježeno je gradnjom nekoliko sakralnih građevina koje su oblikovane pod snažnim utjecajem spomenute crkve svete Brigitte u Becu: župne crkve u Granesini (1886.-1887.), Franjin Dolu (1887.-1888.), Erdeviku (1889.-1890.), te kapele svetog Mateja u Gornjoj Stubici (restaurirana 1896.). Od 1885. Bolle zapocinje i s restauracijom franjevacke crkve na Kaptolu u Zagrebu. Između 1885. i 1888. izgrađuje najprije novi toranj i restaurira svetiste te nadograđuje novu kapelu svetog Križa prema Kaptolu, a potom 1901.-1902. restaurira (vecim dijelom u osnovi ponovno izgrađuje) brod i glavno procelje crkve. Tijekom 90-ih godina 19. stoljeca dominantan utjecaj crkve svete Brigitte u oblikovanju neogotickih građevina kod Bollea se vise toliko ne osjeca. Pocinje projektirati crkve s tornjem postavljenim bocno od glavnog procelja crkve (a ne vise u osi glavnog procelja), kako pokazuju primjeri crkvi u Vrbovskom (1893.-1904.), Tounju (oko 1893.-1897.) i Dugom Selu (1899.-1901.). U istom razdoblju (1896.) projektira i izgradnju crkve u Rudama kod Samobora, centralnog tlocrta, koja nažalost nije realizirana. Najzanimljivija i jedina znacajnija goticka centralna građevina (bez kupole) koju je Bolle nakon zagrebacke evangelicke crkve uspio u cijelosti realizirati je kapela svetog Križa, sagrađena 1893. na Ilirskom trgu u Zagrebu. Između 1894. i 1897. izvodi restauraciju katedralne grkokatolicke crkve svetog Trojstva u Križevcima. Svojim glavnim proceljem otvorenim lođom, s mozaikom na zabatu, reprezentativnom unutrasnjoscu s ikonostasom koji podsjeca na goticke screenove engleskih crkava križevacka je crkva nesumnjivo najuspjelije Bolleovo ostvarenje u gotickom stilu. Nakon njezine restauracije jos ce mu se samo jedan puta pružiti prilika izvesti neogoticku restauraciju vecih razmjera – restauraciju franjevacke crkve u Iloku (1907.-1924.). Pri svim je svojim neogotickim restauracijama Bolle uklanjao s građevina elemente postsrednjovjekovnih epoha, osobito baroka, zbog cega je poslije žestoko kritiziran. To ipak ne mijenja na cinjenici da je rijec o arhitektu koji je tradiciju velikih europskih arhitekata 19. stoljeca – Viollet le Duca i Friedricha Schmidta prenio u Hrvatsku i to ponajvise u neogotickom segmentu opusa o kojem ovaj tekst govori.